Nakon dvije godine

Slučajno sam naletjela na ove lude postove koje sam još prije par godina redovito pisala. Da mi je netko rekao za ovaj scenarij kakav danas živim, rekla bih mu da je lud. Što se sve promijenilo u ove dvije godine. Vratila sam se u Hrvatsku. Udala se za gospodina Ludog. Ostali smo u Hrvatskoj. Oboje imamo ugovore za posao za stalno. Rješavamo si stambeno pitanje i trudimo povećati obitelj barem za jednog člana. To barem nekima i bez želje brzo uspijeva. I tako htjela, ne htjela, nađeš se u novoj obitelji. Postaneš nekome snaha, nekome šogorica, a nekome supruga. Postaneš i teta dvoje malih Živeka. i tako je očito moralo biti. Bog je tako posložio.

Nicija zemlja - nicija ja

I ja sam otisla trbuhom za kruhom. Sve je doslo tako brzo. U dva dana cijeli se moj svijet preokrenuo. Da, cekala sam radnu dozvolu nekih dva tjedna, no dok sam je dobila, drugi sam dan bila na putu od 500 kilometara. Proslo je vec gotovo sedam mjeseci. U jedanaestom sam mjesecu dobila ugovor na godinu dana. Nadam se da ce mi se uskoro pridruziti i moj dragi. Jedina prepreka su papiri. Pozitivna sam i tvrdim samo da je pitanje vremena. Iako mi se cini tako daleko taj prosinac 2018. on ce doci jako brzo. Zanimljivo je da istovremeno zelim da vrijeme prolazi brzo i sporo. Opet ona ista stara ljudska nezahvalnost. Upravo s njim zelim da vrijeme sporo tece, a nazalost, uvijek prebrzo nestane. Cini mi se da netko trese nasim pjescanim satom kad smo zajedno. Iako ga kratko poznajem, znam da je on onaj s kojim zelim provesti svoj zivot. Kad je to to, jenostavno znas. Duboko udahnes, podignes glavu i glasno kazes: "Ovo je moj zivot i moji izbori". Shvatis da si odrastao jer nemas potrebe vise nikome polagati svoje racune. Donosis svoje odluke i uzivas u letu. Znam da je sve relativno i znam da to relativno i ovog trenutka moze nestati i to je dobro jer sam sretna, jer sam pomirena i prihvacam sve sto mi Bog nudi. Ponekad nesto mumljam, imam svoje monologe kojih je Svemoguci itekako svjestan, srecom sve je to na autopilotu. Nisam ja bez grijeha, nije ni on, daleko smo od primjera dobrih Krscana, no oboje itekako dobro znamo o velikoj Bozjoj moci, o tome sto sve silina Duha moze napraviti, kakva je velika ljubav nase Majke i naseg Brata. To je tek pocetak. Postoji plan za nas i sloboda. O nama ovisi kako ce to na kraju izgledati.

....

Da li se ja to mogu zaljubiti... Vjerojatno umišljam... Čovjek mi izgledom nije nešto, no samo je stvar u tome, što više od izgleda, padam na osobnost, a on ima odličnu ;) Ma nije važno, ionako samo umišljam i namjeravam do kraja ovog mjeseca biti stotinama kilometara daleko radeći kako bih kupila svoju slobodu. Da, oslobodit ću se ovog ropstva u koje sam se zarobila. Oslobodit ću svoja krila i pustiti ih nek me nose kamo god požele.

Ljubav se iskazuje na različite načine

Prošla su 2 sata, a ja imam neku jebenu potrebu laprdati ovdje. Shvatila sam da prestajem (konačno) kriviti sve druge za moj tužan život i preuzimam potpunu odgovornost za ovaj čudesni život. Znam da te sve promjene neće ići lako. Da će moja potreba za osvetom i ego raditi svoje, no kontrolirat ću se... Ako to netko može, onda sam to ja. Dovest ću svoj život u red po prvi put u životu. Toliko sama sebi dugujem i ponosna sam na sebe...

ako nije moć, onda je....

Novi je dan, ili točnije kraj dana... Sve je drugačije. Malo sam se otrjeznila od bijesa, ljutnje, straha, ponajviše straha... Znate nakon groznih scenarija, dolaze oni dobri. Opet se lakše diše i sve ono čemu sam prije par dana pridavala toliku pozornost sada je i za mene... Fuck... moram poslati one nalaze svojoj doktorici..Moram ih staviti na skener da to opet ne zaboravim... Sekunda...

Evo me... Piskarat ću tu da sredim svoje misli, da se odmaknem od nerealnih scenarija koje stvaraju moje kreativne misli, iako realno gledano ja sam od onih prizemljenih staraca sa svojih 28 godina... Nije mi do glupiranja, nije mi do izlazaka, nije mi do opijanja, nije mi do druženja, ok, ne svih druženja, ona odbojkaška silujem :D. Ne osjećam se kao da imam 28 :D Da, zvuči smiješno, prvo pričam da sam starac, a onda da se osjećam ko da nemam toliko, ko da sam stala u dvadesetoj... Dijete u vremenu, da, to sam ja... Da li je to moguće tako zaglibiti ili sam ja jedini takav slučaJ? Pa da, mislim da sam original, dajem si komplimente otkad znam za sebe... Srećom, ne znam se dugo :P Konačno sam otvorila balkonska vrata da uđe ovaj svježi ljetni zrak. Kroz dan sam se gola sunčala kako bih se riješila onih oslikavanja kupaćega koliko mi je to moj strah dopuštao. Grudi su mi nijansu tamnije, dok se sa donjim djelom trebam pozabaviti. Sunce je bilo jako pa sam puno toga napravila namačući se nešto više od sat vremena u dječjem bazenu. Živa bi se zakopala da mi tko od family sazna kaj radim, ali jednostavno mrzim tu crnu-bijelu čokoladu. Pitam se da li bih se kad ohrabrila otpuzati na nudističku plažu i tamo upijati sunce bez svih onih pogleda i neugodnosti. Ja sam divljakuša koja bi se rađe odlučila za neku divlju plažu daleko od svih pogleda, ali uistinu svukla bih taj bespotreban kupaći kostim. Znate li kakav je dobar osjećaj biti gol... Prakticirala sam to i u jednom svom stanu kad sam živjela sama... Oooo yeah... to je sloboda, nesputanost, onaj osjećaj "nemam što skrivati", samo moje tijelo, moje vozilo u ovoj dimenziji. Moram se pohvaliti, baš mi pristaje ova preplanula put i ove kovrče od vode... Hmmmm ljeto, mir, voda, zrak, povjetarac i sunceeeee... Ne, nema mjesta soli, moru... ne, ovo je kopno, ovo je mir, a ne ona džungla naše jadranske obale... Di da se odmorim sa tisuće zvijeri oko mene, nop... Usamljenost je moj partner i volim ga u beskraj. To se ne može kupiti. Ah, koga varam, naravno da se da kupiti, isprazniti plaže, mjesta samo za sebe, no ipak više volim onu prirodnu nedodirljivost, neoskvrnjenost divljine. Da, to sam ja, koza koja uživa u prekrasnim pogledima u daljinu, u prazninu bez dodira ljudi, bez njihovog "Mi znamo najbolje". Ja sam živi primjer da nemam pojma o pojmu, a ipak se volim od glave do pete... Razjebanu sebe ;)

Znam da ne znam... Nekako sam previše duboko u toj šumi kako bih vidjela list od džungle. Rastresena sam. Pitam se gdje, kako, zašto. Postoji nešto ravnodušnosti, ma koga lažem, podosta ravnodušnosti, od čega Ta samo ponekad ego otpleše svoj slavodobitni ples. Predugo sam ovdje. Zakopala sam se u vlastitu jamu i podsvjesno vjerujem da nema izlaza. Nije li to nesvjesno jače od svjesnog. Često napravim nešto što ne bih napravila, ali evo realizacije... Trebam čišćenje, no lijenost me sprječava u tome. Nered ne želi biti očišćen, mamurluk života na djelu. Ništa nije važno, ali onda opet pitanje, pa ako nema važnosti, zašto sam tu? Gluposti, glupa sam... Da, sad mi onaj jedan dio viče "Nemoj si to govoriti, kako si to možeš reći"... Fuck, oladi, nisi si sama, nisi si učiteljica, nisi si baba Vanga.

Dok mi ova relaksirajuća glazba tutnji iz slušalica kako bi zaglušila buku iz pozadine nedjeljnog prijepodneva znam, uistinu, ZNAM da ništa NE ZNAM. To je jedina vladajuća konstatacija. Bježim, konstantno bježim, no nikako da pobjegnem. Uvijek me prati u stopu. Svjesnost? Koje li komedije... Ahhh... ne znam....

Utopila bih se u ovoj glazbi
pretvorila se u vibracije
nestala i opet se pojavila
negdje u nepoznatom
vibrirala iznad ovoga
ili unutar ničega
i osjećala te oblike
disala te boje
i ne bih razmišljala
ni o čemu
koja misao
black out

Uključujući

Svatko nosi svoje traume na svoj način. Idu mi na "..." ljudi poput mene. Ironija, zar ne? U sebi nosim 1000 ličnosti, od one klaunovske do one "Prerezat ću ti grkljan". Ludilo... Sve sam to ja... I nekih svojih osobnosti, zapravo, se i bojim. Ne znam odakle mi neke, no samo doplivaju na površinu. Ponekad se osjećam kao da ne upravljam sobom, kao da sve te ličnosti preuzmu volan, dok mene strpljaju u prtljažnik. Da, znam. Po procjenama nekih psihijatara vrlo vjerojatno bih bila odličan primjer za kljukanje otrovima da me "unormale", a opet po drugima i odličan materijal za neku ustanovu i luđačku košulju.

Ne znam... Bez obzira na sve, ne bih htjela biti netko drugi. A-a. Previše sam toga preživjela da bih sva ta iskustva dala nekom na pladnju. Da li sam što od toga naučila? Pa valjda jesam. Na sebi svojstven način. Drago mi je da riječi samo naviru, treba mi to. Razmišljam da danas odem do susjedne županije 25 km ili preko granice 10 km. Kako s burazom djelimo set svjetla za bicikl, a kukavica kao ja bez svjetla se neće udostojiti na granicu, valjda ću otići preko mosta.

Sve mi je relativno. Čekam još e-mail od prošlog tjedan. Rekli bi neki da su stvari poput te hitne, no zapravo, ljudima se živo jebe za tuđa sranja. Ja bih da imam takvu ulogu bar dala neki znak "Pročitala sam, javit ću vam se ;)", no ovdje ni glasa. Tako valjda mora biti... Moj temperament me naučio da kad se konačno suočim sa strahom, onda mi stvari postanu nevažne i promjenim stajalište oko njih. Valjda sam trebala dati svoje probleme na uvid u tuđe ruke, kako bih shvatila da se ja jedina mogu pozabaviti njima.

Znam da ne znam

Vratila sam se iz šume ili možda iz New Yorka jer sam u šumi provela nekih dva sata čitajući Lindsey Kelk Volim New York. Nisam neki obožavatelj velikih gradova (glavnih, također ne), pa mogu reći ni SAD-a (no imaju one svoje prirodne čari), no zavuče se ta Jabuka pod kožu i kao da sam čitajući o njemu hodala među tim hordama ljudi.
Netipično za mene ovo mi je treći ili možda četvrti ljubić u zadnjih mjesec dana. Nekako sam se zagušila knjigama o samopomoći, o traženju rješenja tamo gdje ga nema, zato jer uvijek je bilo i uvijek će biti samo u meni, i trebala mi je stanka. Ne znam, da li to uistinu ja pišem, ili se u meni sad probudila jedna blogerašica nalik Angeli Clark. Wow kako ovo filmski zvuči Clark, i Angela, a ono moje ime, nose ih tisuće, no samo je jedan jebeni ludi original ja... Ovo čitanje bajka za curice bijeg je od moje stvarnosti, bijeg je od onog jučer poslanog e-maila "Vapaj u pomoć" za kojeg nemam pojma što da očekujem. Danas sam se probudila pitajući se da li sam to uistinu učinila, iako praktički nije još ništa učinjeno, no pitala sam se da li sam stvarno imala tu luđačku hrabrost napraviti to i možda zauvijek promjeniti tijek svog i nekoliko život u mojoj blizini. Ne znam, previše dramatiziram, možda nakon tog razgovora, samo ću se poklopiti, ostaviti kako je sve bilo i shvatiti da je to bilo samo jedna oluja, a da se nakon oluje sve vraća na staro. Možda sam u krivu pa je to ipak uragan, koji će donijeti emocionalno raspadanje, promjenu svega što je do sad kreiralo našu stvarnost i donijeti nam nešto novo, sigurnije i sretnije. Najveći strah je da je ponekad lakše živjeti s vragom kojeg poznaješ, nego se baciti u zagrljaj vragu kojeg ne poznaješ, a za kojeg se može ispostaviti da je Anđeo. Jučer sam također pogledala u strop (pritom sam umislila da gledam u nebo) i obratila sam se onom dvospolcu/onoj energiji/ onom sve i ništa/ sebi gore i rekla "Dosta je, uzmi me, ali ovo stvarno trebaš promjeniti, oni to ne zaslužuju!" Naravno da je bilo nabijeno emocijama, no to je bio jebeni krik upomoć. Kad pomoć tražim u nečemu izvan sebe, shvaćam koliko sam nisko pala, nisko, da se ni sama više ne mogu podići. Ne prikazujem to pred drugima. Uvijek je kod mene ono isto "Nema ništa novoga, sve ok" "Ok, ok", a ono što je u meni kao tuga moglo bi poplaviti područje od sjevera do Velebita, a bijes bi i Velebit poharao. Skrivam ja to dobro, tko me jebe, moj život, moj izbor, a nemaju pojma o pojmu, niti želim da znaju, ionako ne razumiju, kad je ionako svatko zvijezda svog života i uvijek se u njihovim životima sve vrti oko njih. Postoje neki kojima je stalo, no uzalud ti to kad su tisućama kilometara daleko pa ih ne možeš zagrliti, a ne mogu ti ni suze obrisati. Preostaje jedino to čuvati u sebi, no ne znam do kad. Bojim se i počelo se već događati, da svako malo neko nevrijeme, navještuje uragan koji će u zraku ostaviti pitanje "Kako se to dogodilo?" "Sve je bilo u redu". Uvijek je sve savršeno, no kad čovjek trpi, kad čovjeka boli, to izjedanje iznutra ubija ga više nego rak. Zapravo nije li realnost da je to uzrok svih naših bolesti. Kad duša plače, traži pomoć preko tijela u obliku bolesti, no kad se ne bavimo uzrokom, liječimo samo simptome, i smirujemo samo svoj ego. Ne znam kako sada, moje riječi tako lako teku preko mojih prstiju u ovu internetsku bjelinu. Umislila sam se, no zaboli me... Sve je nevažno kad je u pitanju "ustat ili odustat" "ostat ili pobjeć" ili ono staro "biti ili ne biti". Znam da ne znam...

Tresem se... Postoje trenuci kad ti bijes izbija kroz kožu... Trnci ti prolaze kožom, osjećaš znoj ispod pazuha, iako si se upravo istuširala. Nevjerojatno koliko sam laka da me takav čovjek može izbaciti iz takta. Teško mi ide preko jezika, no moram ga nazvati "čovjekom" iako je pas, ma kakav pas, zmija biće nad bićima za njega. U ovim trenucima borila sam sa sobom tešku bitku, ostati ili otići i sasuti mu sve ono što ga ide. Znam da je to osjećao pa se brzo zmijski povukao. Hvala Bogu prevagnulo je "Život će se pobrinuti za njega", kao i za mene i sve vas. Ta bol koju osjećam, ne mogu vjerovati, da mu mogu dati toliko svoje energije, smeću... Ne zaslužuje to, ni ne zaslužuje ni da ga ovdje spominjem, no spominjem ga jer moram ovo ovdje isprocesirati umjesto da požalim zbog svojih postupaka. Bloger.hr svojevremeno spasio me od odustajanja od života, no posredno, spasilo me moje pisanje. Ova bijela površina koja je mogla podnijeti sve ono o čemu u obitelji nismo pričali, a što prijatelji nisu mogli podnijeti. Ne znam kakvi su to prijatelji, loše sam birala, i sad tek vidim nakon toliko godina tko mi je uistinu prijatelj i tko je uz mene i dolje, ne samo dok sam gore. U teškim trenucima uistinu napraviš brzu selekciju. Evo, već mi je puno lakše. Moje tijelo se smirilo, trebam uzeti "svoje prste u svoje ruke" i odtapkati ovo. Srećom, neću ga više gledati. Gotovo je... a život će se pobrinuti...

Sve sam to ja

Baš sam sretnica, uistinu jesam. Koje originale mogu slušati imam takav blagoslov što su došli u moj život, iako je to samo virtualan svijet. Svijet je to koji sam ja stvorila lijepim. Čuti sve ono što mi je potrebno.

Privukla sam vas u ovaj život.
Sve što ste napisali, sve sam to ja...
Sve rane koje liječite tim putem i to sam ja.
Sve one koje vidim kao negativne, one koji se kače na negativnosti i ne shvaćaju da to privlače, i to sam ja.
I onaj koji se dignuo od stola kad je započela jedna tema i to sam ja...
I ono nepoštovanje drugoga, sebe i to sam osjetila i to sam isto ja.
I ovaj pjev ptica vani i to sam ja.
I sve te misli željela bih da su uistinu samo moje
Sve sam to ja...
I mama koja progovara iz mene...
I malena prestrašena Beba i to sam ja...

Jednostavno je ono što biram, razgovori sa Bogom

Ja kreiram svoju realnost i kad gledam druge i kad slušam, sve sam ja to stvorila. Sve što me smeta upućuje na ono što trebam prigrliti u svojem životu. Radim na sebi, gradim sebe, zidam, oblikujem, crtam, stvaram, slikam sebe :) Volim sebe i zahvalna sam što se mogu pogledati u oči i reći "Volim te" beskrajno i bezuvjetno jer ja to zaslužujem. I zato sam sretna, u svakom trenutku. Spokojna i voljena, osjećam mir, duboko dišem, cijenim se i znam tko sam.
i: A tko to?
i: Savršenstvo draga, savršenstvo ;)
i: Ah, to znam.. Mislila sam da ću saznati nešto novo...
i: Kao npr.?
i: Nešto što će me ostaviti bez daha...
i: Zar te ovo ne ostavlja bez daha?
i: Pa ostavlja, no to mi je već poznato
i: Znači samo nešto novo te može dotaknuti?
i: Može biti i nešto staro..
i: A koliko to traje kad te nešto novo dotakne?
i: Nisam tako razmišljala, no čini mi se, dosta kratko... Kao da me ništa izvana ne može ispuniti...
i: Aha, tako znači... Shvaćaš što si upravo rekla...
i: Da, da sam ja svoj izvor sreće...
i: Samo svoj?
i: Kužim što želiš reći... Ono, moja sreća utječe na sve oko mene, zar ne?
i: Tako je, ako si ti sretna, tvoja će stvarnosti biti prožeta srećom....
i: Jer sam ogledalo?
i: Jesi li?
i: Jesam, znam to, ja kreiram svoj svijet... Da li se i ono "kako na nebu, tako i na zemlji..." može interpretirati kao ogledalo?
i: Što ti misliš?
i: Pa gotovo sam sigurna da može...
i: Gotovo sigurna, je li znaš ili ne znaš?
i: Hahahha znam, da, znam, sve je moj odraz...
i: Pa, ako znaš, čemu pitanja?
i: Nisam sigurna...
i: U što nisi sigurna, da znaš, ili da si ti odraz ili da je sve tvoje ogledalo ili što?
i: Nisam sigurna u sebe?
i: Kako to može biti? nesigurna i savršena?
i: Očito može, jer sam savršena... Prihvaćam sve dijelove sebe... Sve ono što vidim u drugima, sve ono što me kod drugih smeta, sve ono što kod drugih cjenim i čemu se divim, prihvaćam i ono na što nisam najponosnija jer to sam sve ja...
i: Aha, ti to znaš, draga moja, ti to znaš ;)

Pismo tebi, dragi

Znam da me dugo nema, znam da se već pitaš gdje sam... Pitaš se kako izgledam i kako razmišljam. Siguran si da sam tu negdje i osjećaš da ćemo se uskoro sresti. Isto osjećam i ja. Postavljam si slična pitanja... Koje su ti boje oči? Znam :) Kakav ti je osmijeh? Znam :) Kakve su ti uši? Znam :) Kakva ti je kosa? Znam :) Obožavam ta tvoja široka ramena, znaš li? Obožavam kad me samo gledaš i pitam se što ćeš reći, a ti se samo nasmiješiš. Obožavam one naše duge filozofske rasprave... Ne škure, već dobro objašnjene i nema mjesta krivim tumačenjima. Volim naše uspavljivanje u zagrljaju. Volim tvoje snažne ruke na mojim umornim ramenima. Odlično masiraš :) Volim kad me uhvatiš za ruku, započneš pjevati i plesati sa mnom. Probudio se u meni strastvenu plesačicu, znaš li? Dragi, dok ovo pišem, znam da smo već bili ovdje i da smo jedno, sada... Da, već sada... To je vrlo jednostavno. Upisano je u našim dušama, da se volimo... pa dragi, volim te, pusa ;)

Tvoja draga ;)

O niti...

Bila sam prekjučer i jučer inspirirana da ovdje ispraznim dušu. Da pustim suzu za sve ono što je u meni. Da se uz to smijem i da sam sretna jer sam na pravom mjestu. Izgubila sam onu nit. Sakrila se u mojim dubinama i kad opet skupi hrabrosti pojavit će se. Očito nije bila namijenjena vama.

Ovdje sam. Ne ovdje na ovom mjestu, ne na geografskoj točki, već ovdje, baš ovdje :). Savršeno je. I dok sam ovdje postoji netko tko će dok otvorim prozor svoje duše pomoći mi otvoriti i vrata. Ja mu želim dobrodošlicu kao i svakome tko pokuca na moja vrata. Rijetki su ti, a rijetki nađu rijetke. Ne znam da li bih se usudila igrati otvorenih karata, no ne dugujem li to sebi i njemu. Rasplinuti sva očekivanja i sve mogućnosti. Razmišljam da mu napišem pismo, ne onako pismo, već onako, drugačije... Da u tom pismu rasprostrem cijelu sebe, onako kako ja to vidim, onako kao što sam ja i što bih mogla biti i svoje pretpostavke što bi on mogao biti. Mislim da će tako biti manje bolno. Onako, otvoreno... Možda će poteći koja suza, neću je zaustavljati. Možda će i slap kliznuti, neka, prozor i vrata su otvoreni... Neću se utopiti...

I tako sad o ovoj niti, ma nemam što reći...

Smijati se sam sebi

Da... Shvatila sam da kad se mogu smijati sama sebi kakva sam glupačica bila znači da sam si oprostila, da sam prihvatila onu verziju sebe kakva sam bila, prigrlila se i krenula dalje... Da nisam to okusila ne bih znala kako je to, a sada znam i volim to...

Vezanosti: odjeća

"Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu" rekao je Gandhi. Bio je to mudar čovjek i promjena u svijetu. Svi smo mi Gandhi, imamo to u sebi, no to ne želimo biti.

Krenut ću od sebe. Divim se ljudima koji žive na minimalistički način, želim biti poput njih, no ne želim. Ne poduzimam ništa u vezi s time. Ne ponašam se u skladu s time. Ja skupljam stvari. Imam preko 30 komada svakog osnovnog odjevnog predmeta. Reći ćete žena si, to je normalno... Jest normalno, ali ne i prirodno, rekla bih suprotno, bolesno. Brat kaže za mamu da je hrčak, skuplja stvari, nisam ni ja puno bolja. Izbacila sam tri velike vrećice za prodaju, no dalo bi se to još riješiti. Kad ću se seliti, riješit ću se odjeće za doma i dati je Humana Novi, no što s ostatkom robe i zašto je zadržavam? Zato da bih imala mogućnost izbora, stvaranja različitih kombinacija? Teško mi se odvojiti jer je odjeća očuvana. Uzrok problema je u kupovini. Zašto kupujem ako ne trebam? Zato jer mi je lijepo, jer se želim počastiti nečim novim. Želim kupiti osjećaj zadovoljstva, dobar osjećaj u vlastitom tijelu, želim iskazati svoje ja, odjećom. Želim pokazati slobodu. Da li mi to uspijeva? Ne... Izgledam ukočeno, ne slobodno... Sad mi dolazi u misli ono pitanje: "Čini li odjelo čovjeka?" Ne, no ipak predajem mu kao i vi preveliku važnost. Mi nismo naša odjeća, nop. To nismo mi. Time što kupujemo nešto što nam ne treba okrećemo puno veći kotač: novac. Tko od svega toga ima najviše koristi? Radnici? Prodavači? Dizajneri? Ne, sam vrh, koji najmanje radi. Našom kupovinom činimo dobru stvar, je li? Kao: ljudi su zaposleni, dobivaju plaće, plaćaju račune, kupuju nepotrebne stvari i kotač se dalje okreće. Ovo je samo jedan začarani krug. To je program, vezanost, ovisnost, navika. Da li nas te stvari usrećuju? Mene ne. Odjevamo se, presvlačimo kao glumci, za svoje uloge, stavljamo maske kojima želimo pokazati tko smo, no time samo neuspješno prikrivamo ono što često zaboravaljamo : "Mi nismo fizička bića koja imaju duhovna iskustva, već duhovna bića koja imaju fizička iskustva". Počnimo se ponašati u skladu s time.

Svjetlo je uvijek na kraju...

I tako sjedim na trampolinu na tavanu okružena tisućama stvari koje su jednog dana bile toliko poželjne, a sada su samo višak. Osjećam kao da tih tisuću stvari koje su teške, koje zauzimaju puno prostora i ne daju disati samo smetaju. Osjećam isto u sebi. Prepuna sam gomile otpada, previše prtljage koje nosim godinama, a ne znam kako je se riješiti. Znam da rijetki razmišljaju na način kao ja, no sretna sam da ti rijetki postoje. Svi oni koji imaju vremena pogledati kako vjetar stvara svoju melodiju, zamijetiti čestice prašine koje traže svoje mjesto, čuti lavež susjedovog psa i razgovore u pozadini, pogledom izmijeniti tok svojih misli sa svojim kućnim ljubimcima. Ponekad se osjećam kao da me ta mačka i taj pas razumiju bolje no itko ikada. Gledaju te i kao da sve znaju. Sve razumiju. I to je dobro. Pogriješila sam izabravši ovo mjesto i ovo vrijeme, no više ću pogriješiti ako ne poduzmem ništa u vezi s tim. Zato je vrijeme za pokrenuti se. To je moja dužnost. Maknuti se. Ne očekivati. Krenuti. Djelovati. VOljeti.

Jutro nakon suhog posta

Dobro jutro :)

Još 20 min. i završava moj suhi post. Započela sam ga u nedjelju u 21 sat sa zadnjom popijenom čašom vode. Pošto većinoma jedem sirovu hranu, nisam radila posebne pripreme prije toga. Što mi se jučer događalo. Kod naglih pokreta zamračilo mi se pred očima, usporila bih i to je u par sekundi prošlo. Kroz dan sam biciklirala. Normalno obavljala stvari u gradu. Najveća kriza mi je bila oko 16 sati kad mi se prispavalo i kad sam odlučila leći, no ne i spavati. Pogledala sam video emisije Na rubu znanosti čiji je gost bila Anna Jakuba Anna Jakuba Suhi post Na rubu znanosti. Tamo je ona upozorila da ako osjećamo slabost, manjak energije i imamo loš osjećaj da se moramo kretati tako će se naše stanje poboljšati. Za pokretanje limfe dobra je tjelesna aktivnost, trampolin, njihaljka... Odlučila sam se prošetati u šumu. Osjećala sam se osvježeno. Šetajući svježom večernjom šumom vidjela sam par srnica, preplašila zemljane stvorove, čula pjev ptičica i rad njihovih krila. Vratila sam se kući nakon sat vremena. Bila sam blago nervozna jer sam perući zube htjela jedan mali, sićušni gutljaj vode. Nisam pokleknula, otišla sam u krevet i ugasila laptop tek poslije 23. Buđenje danas je opet bilo oko 6. Iako je vani bio mraz otvorila sam balkonska vrata, malo zaplesala kako bih se zagrijala i napravila svoje tibetance. Oprala sam zube vodom. Iako imam praksu prati zube ujutro i navečer, jučer sam to napravila još dva put u međuvremenu. Stvar je u tome što ćete imati jako neugodan miris u ustima. Tako da sam uvijek dobro iščetkala zube i očistila jezik. Ovaj post koji sam ja napravila nije apsolutno suhi post jer iako se jučer nisam tuširala, prala sam suđe, prala sam ruke, prala sam zube, tako da je to bila ona blaža verzija suhog posta. Uskoro ću popiti svoju prvu čašu vode nakon 36 sati, nakon 15 min. čašu vode s limunom, otuširati se i nastaviti sa sirovim doručkom. Namjera mi je prakticirati suhi post svaki utorak. Ovdje možete saznati neke informacije koje vas mogu uvesti u taj proces Alternativa za vas: Suhi post, a na internetu danas imate već brdo informacija o tome, kao i u najbližoj knjižnici.

"Tko želi nađe način, tko ne želi nađe izgovor" :) Ugodan vam dan ;)

Zdravi kutak

Nekako sam mislila da ću biti dosljedna i svaki dan pisati po jedan post, no to se jučer nije dogodilo. Zbog kralježnice sam propustila dizanje u 6 sati i produžila do 8. Sa svojom dnevnom rutinom vodene terapije, tibetanaca, doručka, završila sam tek oko 9. Odlučila sam riješiti stvari koje već duže vrijeme čekaju i maknuti ih sa svoje check liste. Spojila sam ugodno s korisnim pa sam radeći to meditirala i slušala odličnu glazbu. Puno se bolje osjećam zadnjih nekoliko dana. Tu mi pomaže tehnika Hooponopono, kontroliram svoje misli, ne potpuno, no koliko ih osvjestim i zaustavljam vraćajući se u sadašnji trenutak. Učim se raditi korak po korak. Kao i mnoge žene ni mene nije zaobišao program "multitasking". Radim na tome da idem nekim redom. Govorim si u glavi: "Sad ću to riješiti" pritom ne razmišljam što je sljedeće već se posvetim tome što radim, zatim nakon što završim krećem sa sljedećim, potpuno se posvetim i stvari se puno brže rješavaju i ne događaju mi se male nezgode.

Dok neke stvari ubrzavam, druge usporavam. Tako je s mojom prehranom. Ako se sjetim, iskreno se zahvalim za svoj obrok, a onda žvačem, i žvačem i žvačem i proživljavam eksploziju nota u svojim ustima. Negdje krajem prošle godine u moju se stvarnost došuljala ideja da bih mogla prijeći na sirovu hranu. Nekako je to dugo bilo moja dalja stvarnost, no sada se učinila vrlo blizu i krenula sam tim putem. Prva eksperimentiranja oduzimala su mi dah. Nisam imala pojma što sve propuštam. Sve to voće, sve to povrće, sjemenke, sve te boje i svi ti okusi : RAPSODIJA. Od onog prvotnog zagrijavanja mojeg vlaka zvanog Sirova Hrana i vožnji po prekrasnim krajolicima, došlo je do ubrzanja i vožnje predjelom oštrih zavoja čije su nuspojave bile sluz, temperature, malaksalost, streptokokna angina, razdražljivost, bolovi i još koješta. Popustila sam strogoći koje sam se držala i dala svojem organizmu vrijeme. Prije neki dan sam na Forum.hr na temi Sirova hrana (Alternativa: Alternativno liječenje) naletjela na link Danteov kutak. Dečko govori o iskustvu pedesetodnevnog posta na sokovima od voća i povrća. Pošto je nama svima potrebna detoksikacija, možete u kratkim videima saznati puno toga o tom procesu. Ne znači da se morate baciti odmah na post, naravno da to možete ako želite, no možete saznati puno toga kako pomoći svom organizmu i postepeno ga čistiti. Ovdje možete proviriti u Danteov kutak .

Inspiracija

Dobro jutro ;)

i odmah ujutro djelim za inspiraciju dok još nismo potpuno nesvjesni pa možda nešto dođe do nas.Why most people die before age 25

Kad pobijedimo strah od rizika, strah od izlaska iz zone komfora letimo i više ne postoji "što ako?", već "zašto ne?". Želim vam svjestan dan s prekrasnim radostima na svakom koraku. Želim vam povjetarac u kosi, ples krošnje stabala u ritmu vjetra, zbor ptičica na svakom uglu i duboko disanje jer ste živi, jer ste još ovdje prekrasna bića. Music for inspiration

Jedno
Hvala što vidim, što čujem, što osjećam, što dišem...
Hvala na svim iskustvima, baš svim...
Hvala na sjećanjima...
Hvala na znanju....
Hvala na ljudima...
Hvala na stvarima...
Hvala na poslu...
Hvala na učenju...
Hvala na orhidejama...
Hvala na zdravlju...
Hvala na miru...
Hvala na ljepoti...
Hvala na ljubavi...
Hvala na obitelji...
Hvala na prirodi...
Hvala na prijateljstvu...
Hvala na snovima...
Hvala na idejama...
Hvala na jeziku...
Hvala na pjevu ptica...
Hvala na glazbi...
Hvala na dušama s druge strane...
Hvala na anđelima među nama...
Hvala na političarima koje smo izabrali...
Hvala na prihodima sa svih strana...
Hvala na kreativnosti...
Hvala na trenucima sreće...
Hvala na trenucima tuge...
Hvala na trenucima nemoći...
Hvala na trenucima bijesa i ljutnje...
Hvala na svim ismijavanjima koja su prošla kroz moj jezik i moje uši...
Hvala na pitanjima i odgovorima...
Hvala na toplini i hladnoći...
Hvala na iskrenosti i veliko hvala na lažima...
Hvala na tehnologiji...
Hvala na tijelu...
Hvala na izboru...
Hvala na životinjama...
Hvala na karakteru...
Hvala na uvjerenjima...
Hvala na prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...
Hvala na svjesnosti...
Hvala na plesu...
Hvala na sportu...
Hvala na obrazovanju...
Hvala na internetu...
Hvala na knjigama...
Hvala na filmu...
Hvala na umjetnosti...
Hvala na planeti...
Hvala na Suncu...
Hvala što jesam...

Oznake: hvala, inspiracija, motivacija, zahvalnost

Nov dan

Često bih htjela da neka djela i riječi možemo jednostavno obrisati. Ne samo stisnuti DELETE već ista djela i riječi izbrisati iz svojih povezanosti s drugima. Izbrisati sve ono što smo mi pritom osjetili, što je druga strana osjetila, izbrisati utjecaj koji smo pritom imali na druge i sjećanja koja su pritom nastala, totalno brisanje. Obrisala sam na ovom blogu sve postove koje sam objavila. Nisu najbolja verzija mene i prihvaćam ih i puštam, ipak sam to ja. Bar ovdje htjela bih biti promjena koju želim u svijetu. Pročitala sam i odgledala mnoga djela velikih ljudi i onako kao što su oni mene nadahnuli, želim i da vas dotaknu, da u vama osvjeste da ste nevjerojatna bića koja mogu puno, koja mogu biti izvan granica, u slobodi. Želim jednu ovisnost zamijeniti ovime. Činiti dobru stvar, nekoga motivirati tako što ću podijeliti ono što je mene dotaklo. Trebat će vremena za oblikovanje, uložiti trud, no kad ako ne sad. Sad je ono pravo vrijeme.

Htjela bih započeti s ovim bićem koji mi se danas otkrio: Prince EA

i odmah mogu podijeliti link koji me uz temu o obrazovanju najviše dotaknuo, a tiče se svih nas i ovog načina komunikacije: Everybody dies, but not everybody lives

i o našem obrazovanju: I just sued the school system

Oznake: Obrazovanje, socialne mreže, odnosi, Ropstvo, djeca